Aleksandar Vučić je postigao najveću pobjedu na izborima u Srbiji od 1990. godine. Može se reći da je njegov uspjeh da ponovi izborni rezultat od prije dvije godine i čak privuče još pedesetak hiljada novih birača suštinski najveća politička pobjeda na srpskim izborima od vremena monarhije. Ako dodamo tome skromna politička i ekonomska postignuća sadašnje vlade nedjeljni trijumf čini se potpuno nevjerovatnim.
Izvjesno je da je Vučić – neprekidno spominjem njega, pošto je i na biračkom listiću navedeno njegovo ime i prezime, te slogan liste, dok je naziv stranke čiji je predsjednik (Srpska napredna stranka) nekako izostavljen – spojio nekoliko velikih uspjeha. Prije svega, uspio je da zadrži veliku većinu radikalskih birača. Prosječni građani, patriotski orijentisani, donekle ksenofobni, naklonjeni populizmu, nesumnjivi tranzicioni gubitnici, prihvatili su promjenu koja je podrazumijevala prihvatanje zaokruživanja kosovske nezavisnosti, ponoženja u odnosima sa EU i Hrvatskom, novi talas korupcije, instaliranja sve nepravednije verzije kapitalizma, smanjenje penzija... Zatim, svojom popustljivom politikom pridobio je najveću moguću podršku SR Njemačke, SAD i drugih država članica EU. Konačno, iskoristio je fatalnu slabost političkih stranaka Srbije koje su sve, uključujući svakako i njegovu, dovedene do apsurda, dezideologizovane i pretvorene u, da parafraziram Slobodana Jovanovića, preduzeća za privatnu eksploataciju javnog dobra. Tako smo posle decenija borbe za demokratiju, ograničenih uspjeha, velikih grešaka i kobnih lutanja i mi dobili svog Mila Đukanovića. Za sada, kao i njegov bijedni uzor, i naš Đukanović ima narodnu podršku. Ipak, prve pukotine demokratskog sistema, za koji će se možda pokazati da je u stvari samo šminka, već su se pojavile i vidljive su svakome.
Da, Vučić je uz pomoć iz Evropske unije, koristeći ustanove države i paradržavne centre moći prije svega u medijima, uspio da Srbiju vrati u pretpolitičko vrijeme. Pokazalo se da u moderno doba nije potrebno zabranjivati drugačije mišljenje. Dovoljno je zatvoriti ga na „pusta ostrva“ ozbiljnih medija, a prostom narodu dati mir kontrolisane žute štampe, harangu koju ona podstiče prema opoziciji (svakome ko nije Vučić ili uz Vučića). Neophodno je otvarati stvarne i izmišljene fabrike i puteve. Konačno, negovati uvjerenje da je vladajuća oligarhija univerzalna: da može biti istovremeno vlast i opozicija, baš kao što mogu da prihvate sve zahtjeve Vašingtona i Brisela, zaokruže državnost Kosova, prihvate obespravljivanje Srba u Crnoj Gori... Istovremeno, oni imaju obraza da nekoga optuže da nije rodoljub. Tako smo došli do faze „Socijalističkog saveza radnog naroda“ – postoji jedna (relevantna stranka) i njoj potčinjeni alternativni i sterilni načini izražavanja nezadovoljstva. Samizdate i fotokopije zamijenile su društvene mreže namijenjene malenoj manjini koja internet ne koristi radi pronografije, muzičkog šunda i manifestacije potrošačke groznice...
Ipak, vlast neprekidno produkuje neprijatelje koji su za nju suštinski bezopasni i probleme od kojih očigledno živi. Iako je Vučić dobio više glasova nego ranije i postao prvi koji je na taj način potvrdio svoju vlast, ipak je izgubio nekih 27 poslaničkih mandata, a opozicija se slaba ali raznorodna vratila u parlament. Za vlastodršca je tako nastao težak problem: nesumnjiv pobjednik je, ako oduzmemo koalicione partnere i predsjedniku Nikoliću odane Šumadince, pod kontrolom zadržao čak trideset poslanika manje nego što mu je neophodno za sastavljanje vlade! U parlamentu se sjatilo nekoliko lista koje su se sve osim SPS-a zavjerile da sa njim ne idu u koaliciju i koje u narednim godinama mogu samo da privlače nove birače...
Tako se odjednom ispostavilo da su čak dvije liste pod sumnjom. Vučić je, budući prorok kakvog ga je majka rodila, to predvidio još odmah posle zatvaranja biračkih mjesta. Republička izborna komisija počela je da odugovlači - danima broji dva procenta glasova. Broje sami glasove uprkos zapisnicima!
„Zabrinuti gađani“ sa drugih biračkih mjesta, čak kažu i iz drugih opština, počeli su da šalju naknadne prigovore na izborni proces. Konačno, RIK je zaključio da je listi DSS-Dveri nedostajao 1 (jedan) glas da pređe cenzus, dok će lista SDS-LDP-LSV za svega 788 glasova možda pasti ispod cenzusa posle ponavljanja izbora na malom broju mjesta.
Ako nisu uspostavljene pučem ili revolucijom, diktature po pravilu počinju tako. Čudnim ponašanjem pojedinca koja ima narodnu podršku. Kasnije uslijedi sve lošija i neuspješnija politika, on postane omražen ali vlast nikako ne napušta. Do ovih izbora Vučić je uspijevao da se predstavi javnosti kao vrijedni i uspješni politički konvertit koji samo ima problema sa socijalnim vještinama: stalno se neprijatno iznenađen iščuđava mrziteljima i zlikovcima koji ga napadaju, te podstiče izraze poltronstva i pokvarenosti svojih pomoćnika i neposrednih saradnika. Posle ovih izbora i postizbornih bizarnosti njegova vlast ulazi u malignu fazu koja će možda trajati dugo i koja je, nažalost, već viđena.
( Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić